Mit o jednakosti: Živimo u paralelnim svjetovima kako bismo izbjegli društveni sukob

Kad bogati otvoreno pokazuju luksuz, osjećaj nejednakosti među drugima naglo raste, pokazuje novo istraživanje London School of Economics (LSE). Iako globalna nejednakost iz godine u godinu produbljuje jaz u društvu, njezini stvarni razmjeri često ostaju skriveni. Novo istraživanje sugerira da većina ljudi zapravo ne razumije pravu dubinu imovinskog jaza jednostavno zato što mu ne svjedoče u svakodnevnom životu.

Ako ne vidiš, ne boli

Milena Tsvetkova, jedna od autorica, objašnjava da je nalaz prilično univerzalan.

- Ljudi uglavnom imaju lošu predodžbu o nejednakosti, dijelom i zato što statističke mjere poput Ginijeva koeficijenta nisu intuitivne 'prosječnom' građaninu – kaže ona.

Gini koeficijent, koji se kreće od 0 (potpuna jednakost) do 1 (maksimalna nejednakost), ekonomistima služi kao sažeta mjera raspodjele dohotka. U Europskoj uniji Bugarska ima najvišu vrijednost, oko 0,384, dok je Slovačka na dnu s oko 0,217. Među velikim gospodarstvima EU Njemačka je na približno 0,295, Francuska oko 0,30, a Italija oko 0,322, što sugerira nešto izraženiju dohodovnu nejednakost u Italiji nego kod usporedivih članica. No takve brojke, kako ističu autori, rijetko imaju neposrednu životnu vrijednost za ljude koji se inače ne bave statistikama.

Ključni problem, tvrdi studija, leži u tome da ljudi zaključke o društvu izvode iz onoga što vide lokalno. Društvene mreže, prijatelji, kolege i susjedi funkcioniraju kao iskrivljena ogledala. Ako ste okruženi ljudima slične razine prihoda i imovine, lako je pretpostaviti da 'svi žive otprilike kao mi'.

Tsvetkova naglašava da često krivimo činjenicu da smo skloniji prijateljstvima s onima koji su nam slični po bogatstvu, a to onda vodi do pogrešne procjene da u društvu nema velikih razlika.

Jaz sve veći

Ali ima, iz godine u godinu, nejednakost se produbljuje i učvršćuje. Manje od 60 tisuća najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje više bogatstva nego polovica čovječanstva zajedno, a globalna elita koja čini oko 0,001 posto populacije tri je puta bogatija od najsiromašnijih 50 posto.

Kako bi testirali ovu dinamiku, istraživači su proveli eksperiment (online eksperiment s 1.440 sudionika) u kojem su sudionici bili podijeljeni u skupine s različitim razinama vidljivosti tuđeg bogatstva. Rezultati su bili zapanjujući. Kada su siromašniji sudionici bili okruženi isključivo sebi sličnima, nisu imali predodžbu o tome koliko su bogati zapravo imućni. U takvim izoliranim uvjetima, siromašniji su glasali za niže poreze i manju preraspodjelu sredstava jer im se njihov položaj činio normalnim. Iako su materijalno stajali lošije, bili su zadovoljniji i nisu sustav doživljavali nepravednim.

S druge strane, u grupama gdje je bogatstvo bilo jasno vidljivo, reakcije su bile posve suprotne. Vidjevši koliko su razlike goleme, siromašniji sudionici tražili su znatno veće poreze za bogate. Zanimljivo je da su se njihovi materijalni uvjeti nakon toga poboljšali, ali je njihovo osobno zadovoljstvo opalo. Sama vidljivost tuđeg luksuza, a ne konačni iznos na računu, presudno je utjecala na osjećaj nepravde. Zaključak istraživanja je jasan i kaže da veća vidljivost bogatstva potiče podršku pravednijoj raspodjeli, ali po cijenu povećanih društvenih tenzija.

Van vidokruga pučanstva

Studija sugerira da visoka razina nejednakosti u svijetu opstaje bez većih sukoba upravo zato što različite ekonomske klase žive u paralelnim svjetovima. Bogati žive u izoliranim četvrtima, ljetuju na ekskluzivnim odredištima i šalju djecu u privatne škole, čime ostaju izvan vidokruga prosječnog građanina. Tsvetkova ističe kako su ti nevidljivi zidovi nakratko srušeni tek tijekom pandemije koronavirusa. Dok je početna mantra bila da smo svi u istom čamcu, karantena je brzo razotkrila surovu stvarnost. Dok su neki karantenu provodili u luksuznim vilama drugi su preživljavali u skučenim prostorima.

Iako su se neposredno nakon pandemije bogati donekle povukli iz javnosti, taj je period suzdržanosti završio. Danas svjedočimo povratku upadljivog pokazivanja bogatstva, od ultraluksuznih vjenčanja do privatnih događaja rezerviranih za elitu. Dok bogati postaju još bogatiji, njihova vidljivost ponovno postaje katalizator nezadovoljstva, podsjećajući društvo na jaz koji se u tišini izoliranih naselja činio mnogo manjim nego što uistinu jest.