Sljemenska žičara: Od gradskog simbola do najspornije investicije

Malo je građevina koje su toliko obilježile Zagreb kao sljemenska žičara. Za generacije Zagrepčana ona nikada nije bila samo prijevozno sredstvo nego ulaznica za izlete, skijanje, planinarenje i bijeg od gradskih vrućina.

 

Upravo na današnji dan, 27. srpnja 1963. žičara je puštena u promet. Bila je duga više od četiri kilometra, vozila je od Gračana do vrha Sljemena, a vožnja je trajala čak 23 minute. U to je vrijeme bila jedno od najdužih postrojenja svoje vrste u Europi. 

Ideja o sljemenskoj žičari datira još iz 1911., kad je jedna njemačka tvrtka izradila elaborate za gradnju. Rat je spriječio realizaciju. Novi planovi o gradnji 'žičane željeznice' datiraju iz 1928., ali su ostali u ladicama. Napokon su se 1957. počeli izrađivati novi planovi sljemenske žičare, 1959. su prvi pijuci označili početak gradnje, koja je dovršena 1963.  

Žičara je već prvoga dana rada – stala. Toliko je građana pohrlilo na vožnju da se nosiva sajla pod opterećenjem rastegnula više od dopuštenog pa je promet privremeno zaustavljen. Simbolično, priča o sljemenskoj žičari počela je istodobno velikim oduševljenjem i tehničkim problemom.

Ništa od toga nije umanjilo njezinu popularnost.

Šezdesetih godina privatni automobili još nisu bili široko dostupni kao danas. Žičara je zato praktički otvorila Sljeme stanovnicima Zagreba.

 

Planinari, izletnici, školske ekskurzije i skijaši odjednom su dobili jednostavan način da iz grada dođu na Medvednicu. Ugostiteljski objekti, planinarski domovi i ski-centar dobili su stalan dotok posjetitelja.

 

Malo koji europski grad imao je privilegiju da se za manje od pola sata iz urbanog središta može popeti na više od tisuću metara nadmorske visine.

 

S vremenom je žičara postala dio identiteta grada. Mnogi i danas pamte male četverosjedne kabine, lagani uspon kroz šumu Medvednice i vožnju koja je trajala 23 minute. Za jedne je to bio najbrži put do planinarskih staza, za druge početak skijaškog dana, a za mnoge jednostavno izlet na zagrebačku goru.

Nakon gotovo 44 godine rada stigao je kraj. Početkom lipnja 2007. pokvario se elektromotor. Stručne procjene pokazale su da bi sanacija bila preskupa i neisplativa pa je promet službeno obustavljen 1. srpnja 2007. godine. 

 

Mnogi su tada vjerovali da će nova žičara biti izgrađena za nekoliko godina. Pokazalo se da su bili preoptimistični.

Nova žičara trebala je postati jedan od najvećih projekata dugogodišnjeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Međutim, projekt je od samog početka pratilo sve ono što prati velike javne investicije: izmjene projekata, rast troškova, politički sukobi, žalbe i kašnjenja.

 

Nova žičara nije građena na potpuno istoj trasi. Donja postaja spuštena je prema Gračanskom Dolju, uvedena je kutna građevina za promjenu smjera trase te međupostaja Brestovac. Grad je tvrdio da se time povećava dostupnost Sljemena i otvara mogućnost razvoja turističkih sadržaja na Medvednici. Kritičari su pak godinama osporavali potrebu dodatnih objekata, tvrdeći da su upravo oni pridonijeli rastu troškova i složenosti projekta.

 

Početne procjene troškova višestruko su povećane, a cijeli je projekt završio pod povećalom istražnih tijela. USKOK i PNUSKOK potvrdili su još 2020. da provode izvide povezane s navodima o pogodovanju i nepravilnostima tijekom realizacije projekta.  

Projekt koji je trebao biti simbol modernog Zagreba tako je postao i jedna od najkontroverznijih gradskih investicija posljednjih desetljeća.  

Puštanje u pogon stare žičare bilo je planirano za proljeće 1962., ali je kasnilo više od godinu dana. Nova žičara 'kasnila' je – 15 godina. Naposljetku je otvorena 2022. godine. Ima 84 gondole za po deset putnika, putovanje traje oko 15 minuta i može prevesti višestruko više putnika od stare.  

Time je Zagreb ponovno dobio izravnu vezu sa svojom gorom.

Za turizam to znači dodatnu atrakciju dostupnu tijekom cijele godine. Za građane znači lakši pristup Medvednici bez automobila. Za grad znači još jedan sadržaj po kojem se razlikuje od većine europskih metropola.

U međuvremenu su se promijenili država, politički sustav, gradonačelnici i tehnologija. Promijenila se i sama žičara.

Ali njezina osnovna funkcija ostala je ista: povezati Zagreb s Medvednicom.

 

Zato je sljemenska žičara mnogo više od prijevoznog sredstva. Ona je dio gradskog identiteta, uspomena nekoliko generacija Zagrepčana i jedan od rijetkih infrastrukturnih projekata čija je priča podjednako ispisana nostalgijom, turizmom i rekreacijom, politikom i velikim javnim novcem.