Zato najamnine divljaju: Poslodavci zakupljuju tisuće stanova

Turistički div Valamar prošle je godine pokrenuo inicijativu za pronalazak kvalitetnog smještaja za svoje zaposlenike koji rade na području Poreča, Funtane i Vrsara te pozivao privatne iznajmljivače u tim gradovima i općinama da se uključe u program dugoročnog zakupa od minimalno dvije do pet godina. Kompanija za stanove i apartmane u koje će smjestiti svoje strane, ali i domaće radnike koji nisu iz Istre, jamči najmodavcima mjesečne najamnine u iznosu do čak 1.000 eura, ali i druge izvrsne uvjete.

Više stotina sklopljenih ugovora

Kompanija tako preuzima kompletno upravljanje stanom, čišćenje i administraciju, a iznajmljivači koji sklope ugovor ostvaruju i pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na nekretnine. Kako se moglo čuti na nedavnom otvaranju Valamarova Resorta Pical u Poreču, kompanija je dosad sklopila više stotina ugovora na tom području, a u skoroj budućnosti moglo bi biti još takvih inicijativa.

{---------- PAGE STOPPER ----------}

Nisu jedini. Poslodavci koji imaju više desetaka, pa neki čak i stotine stranih radnika, sve češće prepisuju ovaj model i primjenjuju ga diljem zemlje, shvaćajući da je osiguranje 'primjerenog smještaja' postalo ključni preduvjet za zadržavanje radne snage.

Veliki trgovački lanci, građevinski konglomerati i industrijski pogoni unutar svojih struktura razvijaju posebne odjele čiji je jedini zadatak češljanje tržišta nekretnina i dugoročni zakup objekata koji moraju zadovoljiti svježe zakonske standarde. A na oglasnicima se, pritom, sve češće nude stanovi za deset i više radnika, uz cijenu od 150 do 200 eura po osobi. Danas je stoga daleko lukrativnije iznajmiti stan za radnike nego obitelji s djecom.

Tisuću eura za najam

Dok god poslodavci u Istri ili Zagrebu u proračunu imaju stavku od tisuću eura mjesečno za najam stana, prosječnom građaninu u borbi za krov nad glavom se smanjuju šanse. Tržišna utakmica između obitelji s prosječnim hrvatskim primanjima i tvrtke koja uvozi radnu snagu unaprijed je izgubljena.

I to nije jedini problem. Upravo ovakve ponude, u kojima poslodavci koji masovno uvoze radnu snagu nude fiksne i iznadprosječne iznose za dugoročni zakup, objašnjavaju djelomično zašto cijene najma u Hrvatskoj divljaju i probijaju povijesne rekorde, dok prodajne cijene novih kvadrata tvrdoglavo odbijaju pasti.

Zakonski standardi

Novi zakonski standardi jasno propisuju što čini primjereni smještaj za strane radnike. Objekt mora osigurati minimalno 14 kvadrata za prvu osobu te dodatnih šest za svaku iduću, uz stroge limite od najviše osam radnika u stanu u stambenoj zgradi, odnosno deset u kući do 150 četvornih metara. Osim obveznog grijanja, struje, ventilacije i opreme za pripremu hrane, smještaj mora imati fizički odvojen sanitarni čvor te odvojene spavaonice za muškarce i žene.

Upravo je zato Lider pokušao izračunati koliko je stambenih jedinica u Hrvatskoj dosad realno uklonjeno s tržišta klasičnog najma i prodaje kako bi se namirile potrebe gospodarstva. Računica je, čak i uz vrlo konzervativne procjene, frapantna.

Frapantna računica

Ako u obzir uzmemo podatak da u zemlji trenutačno boravi oko 130.000 stranih radnika te pretpostavimo da ih je polovica smještena u kućama, a polovica u stanovima, i to pod uvjetom da poslodavci objekte pune do samog zakonskog maksimuma od osam ljudi po stanu, odnosno deset po kući, dolazimo do brojke od minimalno 14.625 stambenih jedinica.

To znači da su poslodavci s tržišta trajno povukli najmanje 6.500 kuća (površine od minimalno 150 četvornih metara) te više od 8.100 stanova.

I dok je, primjerice unutar Valamarova programa strogo definirano da na jednu kupaonicu ide najviše dvoje do troje ljudi, da u stanovima i kućama ne smije biti kreveta na kat i pomoćnih ležajeva u dnevnom boravku, paralelno buja siva zona koja potpuno ignorira novi zakon. 

Siva zona

Na tamnoj strani tržišta rada, dio poslodavaca i posredničkih agencija radnike iz trećih zemalja i dalje svjesno gura u neljudske uvjete. Javna je tajna da se u rubnim gradskim zonama i radničkim predgrađima ljudi masovno smještaju u vlažne garaže, improvizirane potleušice, prljave i zapuštene tavane ili podrume bez ikakva grijanja, bez tekuće vode i bez osnovnih higijenskih uvjeta. I sa znatno većim brojem osoba po stambenoj jedinici od dopuštene.

Sve to na domaćem tržištu nekretnina stvara opasan procjep. S jedne strane, legalan i masovan institucionalni zakup doslovno 'proždire' slobodan stambeni fond u urbanim središtima i turističkim regijama, držeći cijene na nerealnim visinama, dok s druge strane nedostatak rigoroznijih kontrola omogućuje opstanak crnog tržišta i eksploataciju radnika u divljim i nehumanim uvjetima.

Sve to znači da se Hrvatska sve brže približava paradoksu u kojem će domaći ljudi sve teže nalaziti krov nad glavom, poslodavci radnike, a strani radnici minimum dostojanstvenog smještaja.