Novi val privatizacije: Država prodaje udjele u još 10 tvrtki

Od privatizacije je prošlo više od 30 godina, a u tom su se razdoblju rasprodavale banke, telekomi, nacionalna naftna kompanija i na tisuće drugih društvenih poduzeća. No ni nakon tri desetljeća nismo se riješili baš svega, a Republika Hrvatska je i dalje jedan od najvećih vlasnika u domaćem korporativnom sektoru.

Premda jedno od temeljnih načela moderne ekonomske politike kaže da država treba biti samo regulator, a ne vlasnik tržišta, mi se toga ne držimo pa je naša država danas vlasnica udjela u kompanijama vrijednima na desetke milijuna eura, a ima i dionice koje vrijede manje od cijene ručka u restoranu brze prehrane.

U državnom portfelju su tako dionice Glasa Slavonije vrijedne 26 eura te oko 580 eura vrijedne Dalekovodove dionice, što je udjel od otprilike 0,001 posto. I to nije sve, država danas ima minorne pozicije bez ikakve upravljačke moći u ukupno 34 tvrtke, od Zagrebačke banke preko Francka do Arene Hospitality Groupa. Umjesto da se toga riješi, država to uredno desetljećima administrira i vodi u svom portfelju i čini se da zasad sve to ne misli prodavati.

Kada bi postojala politička volja, država bi već sutra mogla ponuditi tržištu nekoliko vrlo vrijednih udjela, poput onog u Podravci, Croatia osiguranju, Luci Rijeka i Petrokemiji. Riječ je o kompanijama za koje na domaćem tržištu kapitala nedvojbeno postoji investicijski interes, a njihovom prodajom i proračun bi dobio veliku financijsku injekciju, no zasad nisu na stolu.

Osma sreća

Od državne imovine trenutačno se prodaje samo pulski škver. Privatizacija tog brodogradilišta pokušava se provesti čak osmi put. Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) sredinom je lipnja objavio natječaj za prodaju 97,13 posto udjela u tvrtki Uljanik Brodogradnja 1856, po početnoj cijeni od 11,08 milijuna eura. Pulsko brodogradilište tako čeka privatizacijski model nalik onome koji je primijenjen na riječki 3. maj, koji je nedavno preuzela slovenska Iskra Grupa.

No upravo taj primjer pokazuje koliko je ulazak u sustave poput škverova, koji su godinama operativno i tehnološki zanemarivani pod državnim upravljanjem, zahtjevan. Klemen Šešok, član Uprave Iskre Grupe, za Lider priznaje da je stanje koje ih je dočekalo bilo lošije od očekivanog.

– Zatekli smo ogroman minus u poslovanju, ali to sada 'peglamo' dan po dan, a cilj nam je da što prije uđemo u pozitivu. U travnju je već izgledalo da smo na prijelomnoj točki, u svibnju smo ipak zabilježili pad, no sada se čini da je lipanj bio znatno bolji – iskren je Šešok.

Uljanik i 3. maj zasad su jedine velike ovogodišnje privatizacijske priče u državnom portfelju. Sve ostalo čega se država posljednjih godina rješavala uglavnom se svodilo na prodaju manjinskih udjela ili prijenos vlasništva lokalnim jedinicama, poput veletržnica, koje su predane u ruke gradova u kojima se nalaze. Sada bi pritisak Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) mogao to promijeniti.

Naime, to je jedan od ključnih OECD-ovih uvjeta u procesu pristupanja, a njegove smjernice nedvojbeno nalažu da svaki državni udjel u korporativnom sektoru mora završiti na tržištu ako za njega ne postoji jasan javni ili strateški interes. A ako on ipak postoji, država ga mora izričito i nedvosmisleno obrazložiti.

Čeka se Vlada

– Prema novom zakonskom okviru, temeljenom na načelu opravdanosti državnog vlasništva, Republika Hrvatska može ubuduće imati vlasnički udio u pravnim osobama samo ako za to postoji opravdani razlog koji mora biti utvrđen i obrazložen u vlasničkoj politici – stoji u službenom odgovoru Ministarstva financija za Lider.

Vlada RH još nije formalno usvojila odluku o usvajanju vlasničke politike, poručuju iz tog resora, ali navode da je završen postupak javnog savjetovanja te je dokument trenutačno u proceduri upućivanja na sjednicu Vlade RH radi konačnog usvajanja.

A dok se čeka da Vlada usvoji zakonsku regulativu, prvi test te nove, strože politike upravo je u tijeku s brodogradilištima, no prema svemu sudeći mogao bi se nastaviti.

– Do kraja godine planira se objava prodaje dionica odnosno udjela u još 10 društava iz manjinskog portfelja – odgovorili su nam iz CERP-a.

Država, sudeći prema CERP-ovom portfelju, danas upravlja s točno stotinu trgovačkih društava. Većinski udio ima u svega deset kompanija, a u čak 90 društava drži manjinske pakete dionica. Ukupna nominalna vrijednost tog portfelja iznosi 430,1 milijun eura. Međutim, nominalna vrijednost i stvarni privatizacijski potencijal dvije su različite stvari.

Apsolutni teškaš slobodnog portfelja je Podravka. Od ukupnog državnog paketa, u ovom je trenutku za prodaju potpuno slobodno i raspoloživo 16,55 posto dionica, čija procijenjena vrijednost u knjigama iznosi 35,36 milijuna eura, a na tržištu taj je broj višestruko veći. To je ujedno i najveći, najčišći komercijalni zalogaj koji država teoretski može ponuditi tržištu ili građanima već sutra.

Odmah iza koprivničke prehrambeno-poljoprivredne kompanije nalazi se Croatia osiguranje, gdje država drži potpuno slobodnih i raspoloživih 30,10 posto dionica, procijenjenih na 24,05 milijuna eura. Treći stup likvidnoga manjinskog portfelja je Luka Rijeka, s raspoloživim paketom od 25,01 posto, vrijednim 16,86 milijuna eura, te Petrokemija u Kutini, s čistih 10,35 posto udjela, procijenjenih na 15,29 milijuna eura.

Milijuni pod ključem

No nakon Podravke, Croatia osiguranja, Luke Rijeka i Petrokemije popis ozbiljnih kandidata za privatizaciju praktički završava. Primjerice, u Hrvatskom Telekomu, od golemog paketa, za prodaju je slobodno svega 0,47 posto dionica, vrijednih 6,3 milijuna eura. Ostatak ponude čine infrastrukturni i regionalni udjeli, s kojima država zapravo ne zna što bi učinila, jer i da u neke od tih kompanija, poput primjerice Đure Đakovića, uđu privatni investitori, oni ne mogu ostvariti većinsku kontrolu, već su osuđeni na ulogu suputnika u tvrtkama gdje država ili strani strateški partneri vode glavnu riječ.

Međutim, čak i kada bi Vlada pod pritiskom OECD-a odlučila po kratkom postupku prodati sve što nije od strateškog interesa, suočila bi se s nepremostivim zidom domaće pravne tromosti. Analiza aktualnoga manjinskog portfelja CERP-a razotkriva zapanjujuću činjenicu: u čak 54 društva od njih 91 dio ili cjelokupni državni udjeli potpuno su blokirani pod oznakom 'neraspoloživi za prodaju'. Službeni odgovori detaljno pojašnjavaju što točno drži te milijune pod ključem.

Razlog blokade u 44 društva su neriješeni postupci povrata imovine oduzete nakon Drugoga svjetskog rata. Dok se ti postupci pravomoćno ne zaključe, država tim dionicama ne može raspolagati, što su nam potvrdili u samom CERP-u.

– Rezervirane dionice bit će slobodne za raspolaganje tek kada se pravomoćno utvrdi da u odnosu na oduzetu imovinu nije podnesen zahtjev ili je taj zahtjev pravomoćno odbijen – poručuju iz te institucije. Pravomoćna odluka upravnog tijela apsolutnu je pretpostavka za donošenje CERP-ova rješenja o ukidanju rezervacije dionica, a to je razlog zašto u tvrtkama poput Končara d.d., Atlantske plovidbe d.d. i Imperial Riviere d.d. u stupcu 'raspoloživo za prodaju' stoji ravno – nula eura.

Neke pak dionice unutar kapitalno najvrjednijih izdanja na domaćem tržištu imaju posve drugačije pravne terete. Službeni podaci potvrđuju da dionice HT-a d.d., gdje je blokirano čak 18,8 milijuna eura nominalne vrijednosti, kao i Podravke d.d. s blokiranih 6,8 milijuna eura nominalne vrijednosti, nisu raspoložive za prodaju ponajprije zbog opterećenja zalogom. U financijskoj praksi to znači da su ti paketi dionica prepušteni vjerovnicima kao jamstvo ili kolateral za financijske obveze i kredite. Dok god se ti dugovi pravno i financijski ne očiste, država ne može slobodno raspolagati svojom najlikvidnijom imovinom.

Od slučaja do slučaja

Kada se fokus prebaci na većinski državni portfelj i društva s izraženim strukturnim problemima, službene strategije države bitno se razlikuju od poduzeća do poduzeća. Dok se jedni kozmetički pripremaju za tržište, drugi uživaju status vječnoga nacionalnog jamca koji opravdava zadržavanje u državnim rukama unedogled. Jedno od takvih poduzeća je Borovo d.d., u kojem država drži 99,99 posto vlasništva nominalne vrijednosti 40,7 milijuna eura. Pitali smo Ministarstvo financija koji je dugoročni plan s tim vukovarskim obućarskim divom, a iz odgovora se da naslutiti da se traži strateški partner, ali ne još.

– Prodaja će se realizirati nakon što se za to steknu uvjeti odnosno nakon stabilizacije poslovanja. U tu svrhu Društvo poduzima aktivnosti s ciljem pronalaska potencijalnoga strateškog partnera – odgovaraju iz Ministarstva.

No, ono što se ne može sakriti je dojam da je cijeli sustav postavljen tako da gotovo destimulira brzu prodaju imovine, što donekle potvrđuju i službeni financijski podaci. U Godišnjem izvještaju o izvršenju Financijskog plana CERP-a za 2025. godinu navodi se da su ukupni prihodi u prošloj godini iznosili oko 9,5 milijuna eura, a najveći dio tog iznosa, više od osam milijuna eura, prikupljeno je isključivo od dividendi tvrtki u kojima država ima vlasničke udjele, poput HT-a i Podravke.

S druge strane, rashodi poslovanja samog CERP-a iznosili su oko 4,3 milijuna eura, što je rezultiralo ukupnim viškom većim od 5,2 milijuna eura. Taj financijski plus samo na prvu loptu sugerira stabilnost i uspješno poslovanje institucije, ali s makroekonomskog stajališta on razotkriva duboki paradoks. Čak 84,5 posto svojih prihoda CERP ostvaruje ubiranjem plodova uspješnih tržišnih kompanija čijeg se udjela država ne rješava. Drugim riječima, institucija koja bi trebala privatizirati državni portfelj najveći dio svojih prihoda ostvaruje upravo zato što ga ne privatizira.

Mladen Pejnović, bivši predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), smatra da je država odavno trebala očistiti portfelj od nepotrebne imovine.

– Može država ostati u vlasništvu nekog portfelja i s minimumom, ali stvarno mora znati zašto i mora to javno objaviti. Sve ostalo je trebalo prodati. Znam da je to nuđeno, ali suvlasnici očito nemaju razlog kupiti ponuđeno. Nekada smo planirali da se to ponudi nekom od fondova koji se bave transakcijama, pa da država jednim potezom očisti dno te ladice – otkriva bivši šef DUUDI-ja.

Sekundarni IPO

A da se država doista i odluči što prije riješiti nekih udjela, logičan slijed bio bi, primjerice, sekundarni IPO. Nakon iznimnog uspjeha državnih izdanja narodnih obveznica i trezorskih zapisa, građani su zorno pokazali da na štednim računima imaju golem kapital i da su taj novac itekako voljni aktivirati, čak i u imovinu s državnim predznakom.

– Ako se prisjetimo IPO-a Hrvatskog Telekoma 2007., koji je bio prijelomni trenutak za hrvatsko tržište kapitala, kada su deseci tisuća građana prvi put postali dioničari i otvorili investicijske račune, a ulaganje na burzi postalo tema od šireg javnog interesa, sada 20 godina poslije možemo očekivati samo još snažniji efekt. Taj je IPO imao transformacijski učinak na cijelo tržište i vjerujemo da se taj uspjeh može ne samo ponoviti već i nadmašiti – naglašava Ivana Gažić, predsjednica Uprave Zagrebačke burze.

Prema njezinim riječima, domaće dioničko tržište je sigurno spremno za takav korak, a to bi, smatra Gažić, i znatno povećalo ukupnu vrijednost tržišta mjereno tržišnom kapitalizacijom, kao i atraktivnost hrvatskog tržišta za domaće i međunarodne ulagatelje.

– To bi bilo snažan razvojni poticaj jer veći broj kvalitetnih i likvidnih izdanja povećava relevantnost tržišta, povisuje razinu korporativnog upravljanja i transparentnosti, potiče aktivnije sudjelovanje institucionalnih i malih ulagatelja te u konačnici dugoročno pridonosi učinkovitijem financiranju hrvatskoga gospodarstva – napominje je Gažić te naglašava i važnost same metode prodaje. Iz perspektive razvoja transparentnosti i privlačenja stranih institucionalnih investitora, za državu je ekonomski opravdanije i dugoročno isplativije preostale manjinske udjele prodavati upravo putem organiziranog tržišta kapitala, a ne iza zatvorenih vrata.

– Burza pruža transparentan, tržišno utemeljen i konkurentan proces određivanja vrijednosti kompanije. Javna ponuda omogućuje ravnopravan pristup svim ulagateljima, a cijena se formira na temelju stvarne tržišne potražnje, što pridonosi povjerenju u cijeli proces i smanjuje prostor za dvojbe oko vrednovanja – objašnjava Gažić.

Milan Horvat, direktor varaždinske FIMA-e, ne smatra da ćemo takav rasplet uskoro vidjeti, jer, kako je rekao, politički establišment ove države ne pušta iz ruku kadroviranje u tvrtkama koje ima pod kontrolom iz istog razloga zbog kojeg ne rješava preveliki broj općina i županija. I jedno i drugo, napominje, državi služi isključivo za uhljebljivanje dijela svog članstva i političkih podržavatelja i praktično ostvarivanje prihoda od političke aktivnosti.

Okorjeli rentijeri

– Dodatni uteg cijelom sustavu je i kronični nedostatak ekonomske strategije s jasnim smjerovima i ciljevima razvoja te tome primjerenim mjerama ekonomske, fiskalne, monetarne i porezne politike, jer se u zabludi vlastodržaca i njihovi ideologa smatra da će samo slobodno tržište to riješiti – napominje Horvat.

Pejnović pak podsjeća da uloga države u velikim komercijalnim sustavima ne mora nužno biti negativna ako iza nje stoji širi nacionalni interes.

– Mislim da je dobro da je država ostala u Podravci. Čak je prije više godina od države i ostalih obavljena dokapitalizacija Podravke. A onda je tako dokapitalizirana Podravka kupila Belje i to kada nesložni mirovinci to nisu htjeli, čak ni kada ih je Vlada molila. Prema tome, strateški interes u poljoprivredi je ostvaren – ističe Pejnović i zaključuje da i nije sve državno tako loše.

Možda nije loše, ali svakako bi moglo postati bolje, kad bi barem vizija države što s tim udjelima raditi bila jasnija. No dok se oni zaduženi za privatizaciju ponašaju kao okorjeli rentijeri, promjene je teško očekivati. One će se dogoditi jedino ako na tome bude inzistirao OECD, a država će tada morati transparentno dokazati zašto uopće ostaje u pojedinoj tvrtki. Upravo bi taj odgovor mogao odrediti sljedeći veliki val privatizacije u Hrvatskoj.