Nismo li svi suvlasnici kolektivne mudrosti zvane umjetna inteligencija?

Norveška ima oko 5,5 milijuna stanovnika i jedan od najvećih državnih fondova vrijedan oko 2,2 nilijuna dolara, koji je u 2025 zaradio oko 247 milijardi dolara. Norveška vlada je odavno shvatila da je nafta prirodni resurs i odlučila da pripada zajednici. Norvežanin ne dobiva direktno dio godišnje zarade od nafte na bankovni račun; ali nafta, financira javni sustav. Norvežanin ima besplatno zdravstvo, obrazovanje i socijalnu pomoć a dalje je na njemu da se pobrine za život koji želi. Ako je resurs zajednički, vrijednost koju stvara mora barem dijelom vratiti zajednici.

Zamislite sada isti logički okvir, ali umjesto nafte su naši podaci.

Rudnik koji se zove internet

Veliki AI modeli trenirani su na kolektivnoj mudrosti čovječanstva. Naši tekstovi, objave, istraživanja, fotografije, recenzije, analize, načini na koji radimo, kupujemo, učimo, u konačnici i živimo su besplatno ušli u sustave koji danas vrijede stotine milijardi dolara.

Nitko nam za te kreirane podatke nije platio a vrlo često smo se dobrovoljno i besplatno usuglasili. Ali o toj suglasnosti bi se dalo raspravljati jer podsjeća na prisilnu privolu vlastite znatiželje, nestrpljivosti i digitalne ovisnosti o brzini. 'I agree' (umjesto čitanja sitnog teksta) uvijek pobijedi kad s druge strane čeka nešto novo i zabavno.

Akademska zajednica godinama pokušava artikulirati taj problem. Jedan od prijedloga je koncept 'javnog podatkovnog trusta' – institucije koja bi kontrolirala pristup podacima za komercijalne AI sustave i pregovarala uvjete u ime javnosti. EU ide u sličnom smjeru kroz tzv. Common European Data Spaces, odnosno zajedničke europske podatkovne prostore u ključnim sektorima poput zdravstva, poljoprivrede, industrije, mobilnosti, energetike i sl. Cilj je osigurati pravednije i uređenije dijeljenje odnosno eksploatiranje podataka.

No umjesto regulative, možda da govorimo o vrijednosti tj mehanizmima kojim bi vlasnici tih podataka participirali u vrijednosti koju stvaraju. Jer živimo u materijalnom svijetu, i materijalno danas često brže gradi prakse i pravila od legislative.

Ideja je poprilično konzervativna jer zajednički resursi stvaraju zajedničku vrijednost pa ta zajednička vrijednost pripada zajednici.

Demokratski model vlasništva nad AI-jem

Danas su vodeće AI kompanije uglavnom u privatnom vlasništvu. Njihovi modeli se razvijaju na tržištu kojem je ultimativan cilj monopol, tj koncentracija moći, infrastrukture i podataka. A trenutno sudjelujemo u globalnoj utrci za prevlast. Povijest nam je pokazala da kraljevstva i monopol i nisu baš  idealni; i poslužit ću se mudrošću Churchill "Demokracija je najgori oblik vladavine, osim svih ostalih''.

A u praksi zajedničkog vlasništva i demokracije inspiraciju možemo naći u Norveškoj gdje su prirodni resursi u državnom vlasništvu. No upravljanje nad naftom je profesionalno i angažirane su privatne kompanije za bušenje nafte uz koncesiju ali se vlasništvo nad resursom ne mijenja i redovno naplaćuje.

Ako podatke smatramo resursom, onda i mi kao kreatori tog resursa imamo i prava (i obveze).

U norveškom modelu ulogu država preuzimaju kreatori podataka, pri čemu se vrijednost generirana podacima pretvara u suvlasničke udjele u AI kompanijama.

A bilo bi dobro kad bi model omogućio vlasnicima da prebacuju svoje vlasništvo između AI kompanija ovisno o etičkim, društvenim i financijskim kriterijima. Konkurencija na tržištu obično gura da budeš bolji. Ovo bi uvelo tržišnu logiku odozdo, a ne samo odozgo kroz regulatora.

Problem – sustav nagrađivanja podatka

Postoje mnogi izazovi oko raspodjele vlasništva kao na primjer procijene vrijednosti podataka i udjela u vlasništvu kroz vrijeme, provedbe i praćenja vrijednosti kroz kao i model sustava vrijednosti.

Da li je je vrijednije istraživanje onkologa o mehanizmima metastaza od objava get ready with me. Vjerojatno ako pitamo liječnika, pacijenta ili njegovu obitelj je istraživanje; ali ako pitamo lukrativno tržište pažnje, možda bi pobijedio savršeni kut snimanja i tempiran prijelaz iz pidžame u sako. Uspostava rangiranog sustava kvalitete podataka mogao usmjerio razvoj AI-ja prema problemima koji su važni zajednici, a ne samo tržišno zanimljivi.

Problem – dio populacije koja je van sustava

Drugi veliki problem jest isključivost. Preko 2 milijarde ljudi danas još uvijek nema pristupa internetu i kao takvi bili bi isključeni. Riskiramo da novi sustav redistribuira bogatstvo unutar već digitalno povezanog svijeta, dok oni koji su ionako isključeni ostaju izvan još jednog kruga vrijednosti.

Kolektivno vlasništvo ne bi uklonilo društvene nejednakosti globalno, no možda bi malo uzdrmalo trenutnu koncentraciju moći.

Možda bi nam upravo kolektivni modeli mogli pomoći da u sustav uključimo i nefinancijske vrijednosti: dobrobit zajednice, javni interes, prava budućih generacija.

Rupa u ovoj ideji? O, da ima ih

Rupa u ovoj ideji ima mnogo. Ali rupa u trenutnom sustavu ima više. No, dok raspravljamo, AI se oblikuje – bez nas ili s nama.  I regulativa dolazi, ali kaska dok tržište i kapital idu smjelo naprijed.

Možemo, naravno i dalje lamentirati, uostalom to je europska vještina. Ali možda je vrijeme za akciju i da prestanemo biti samo izvor sredstava i kupci najmoćnijih globalnih kompanija.

Ako je AI nova infrastruktura, nije pitanje samo tko ga razvija već i tko pregovara o vrijednostima koje stvaramo i hoćemo li mi u toj priči biti resursi/sirovina ili suvlasnici/sukreatori.