Vodovod curenje, cijevi, stare cijevi, vodovodne cijevi
Gotovo polovica vode izgubi se u mreži, a najveći sustavi nose najveći volumen. U idućih pet godina vodovodi moraju dokazati da gubitke mogu mjeriti, razdvojiti i stvarno smanjivati
Hrvatska je u javnoj vodoopskrbi izgradila široku mrežu i osigurala zdravstveno ispravnu vodu, ali operativno još uvijek radi kao sustav koji ne zna koliko mu zapravo curi, i gdje. Nacionalni akcijski plan smanjenja gubitaka (NAPSG) to je prvi put pretočio u brojke koje su mogli bi reći, porazne.
Dok je razina pokrivenosti mrežom od 94 posto i zdravstvena ispravnost vode na europskom vrhu, ekonomska održivost sustava doslovno otječe u nepovrat. Prema podacima novog NAPSG-a, Hrvatska godišnje gubi nevjerojatnih 49 posto zahvaćene vode. U 2021. godini, od 479 milijuna kubika vode crpljene iz resursa, do korisnika nikada nije stiglo čak 235 milijuna kubika. To znači da praktički svaka druga 'proizvedena' litra vode 'iscuri.'
Ovi gubici više nisu samo komunalni problem, već prvorazredno gospodarsko i regulatorno pitanje. Zbog toga je Vlada od 1. siječnja 2026. uvela stroga pravila, te je prag 'prihvatljivih gubitaka' postavljen na 25 posto. Svi koji su iznad toga, a to je većina, moraju u idućih pet godina smanjivati gubitke za minimalno jednu petinu godišnje. U protivnom, od 2027. kreću penali kroz drugu sastavnicu naknade za korištenje voda.
No NAPSG problem ne svodi samo na curenja. U mnogim sustavima nedostaju osnovni podaci o mreži (karte, ažurne baze potrošača, evidencije starosti cjevovoda), godišnje se mijenja premalo cijevi (znatno manje od 2 posto), a mreže često rade u nepovoljnim tlačnim uvjetima (prosjek oko 5 bara). Uspostavljen je mali broj DMA zona (District Metering Area), opreme za mjerenje i detekciju curenja nema dovoljno, a dodatni uteg su manjak ljudi i znanja jer sustavnih edukacija gotovo nema, a timovi za gubitke često rade 'uz sve ostalo'.
Uredba o visini naknade za korištenje voda (NN 158/2025) pokušava gubitke pretvoriti u financijski pritisak. Javnim isporučiteljima uvodi dvije stavke, 0,30 €/m3 na isporučenu vodu i 0,23 €/m3 na dio gubitaka koji se smatra 'neprihvatljivim'.
Osnovna logika je da se plaća na stvarna curenja iznad praga 'prihvatljivih' 25 posto dobavljene vode, dok detaljan obračun ovisi o pravilniku. Naknadu obračunavaju i naplaćuju Hrvatske vode, a trošak se ne smije prebaciti na korisnike. Razdoblje prilagodbe traje od 2026. do 2030., a naplata druge stavke kreće 2027., za rezultate iz 2026.
U toj kombinaciji Zagreb i Split postaju ogledni slučajevi. Ne zato što su jedini s velikim postocima, nego zato što su dovoljno veliki da njihov rezultat mijenja nacionalnu statistiku, a dovoljno opterećeni urbanom, starom infrastrukturom da se na njima vidi hoće li 'pritisak pravilnika' proizvesti stvarne promjene ili samo računovodstvene trikove.
Split (Vodovod i kanalizacija d.o.o.) navodi da je prema NRW metodologiji u razdoblju 2020.–2024. imao gubitke u rasponu 57,5 do oko 59 posto, što godišnje iznosi oko 26 milijuna kubika ukupnih gubitaka vode. Za 2025. kažu da će podatke imati u prvom tromjesečju 2026., no ono što je važno za budući obračun je njihova procjena strukture. Tako navode prividne gubitke zbog netočnosti mjernih uređaja te kažu da oni iznose oko milijun kubika godišnje, a navode i značajnu ovlaštenu nefakturiranu potrošnju (protupožarne svrhe, dovođenje puknutih cjevovoda u sanitarno stanje, rad UPOV-a i budući UKV Jadro), koju tek planiraju precizno popisati. Drugim riječima, Split već sada signalizira da bez pravilnika i bez točnih razdvajanja stvarnih i prividnih gubitaka ne želi ulaziti u projekcije penalizacije.
Njihov plan za 2026.–2030. zvuči kao 'NAPSG u praksi', samo intenzivnije, snižavanje tlaka, povećanje broja manjih DMA zona posebno u starijem dijelu mreže (Split), ugradnja mjernih uređaja i otkrivanje curenja kroz analizu noćnih protoka, uz jači angažman terenskih ekipa. Cilj koji iznose je konkretan pa kažu kako svake godine namjeravaju smanjiti neprihvatljive gubitke za 2,8 milijuna kubika. Ako to doista izvedu, njihova krivulja pada bila bi jedna od bržih u sustavu koji godinama zamjenjuje premalo mreže.
A koliki bi mogao biti 'račun' ako se ciljevi ne ispune? Split to zasad ne želi računati bez pravilnika, i to je logično. Ali red veličine se može pokazati grubom ilustracijom iz uredbe.
Uredba kaže da se druga sastavnica, 0,23 €/m3, plaća na neprihvatljive gubitke, a to su stvarna curenja iznad praga 'prihvatljivih' 25 postodobavljene vode.
Split navodi da mu je ukupni NRW oko 26 milijuna m3 godišnje, uz udio oko 58 posto. Iz toga se može procijeniti da je godišnje dobavljeno oko 45 milijuna m3 (26/0,58 ≈ 45). Ako je 'prihvatljivo' 25 posto, to je oko 11 milijuna m3. Dakle, u 'problematičnu zonu' ulazi ono što je iznad tih 11 milijuna m3, ali samo ako je riječ o stvarnim gubicima (curenju).
Ako pretpostavimo da su stvarni gubici, primjerice, 20 do 24 milijuna m3, tada bi 'neprihvatljivi' dio bio oko 9 do 13 milijuna m3 (20–24 minus 11). Kad se to pomnoži s 0,23 €/m3, dobije se okvirno oko 2 do 3 milijuna eura godišnje.
To nije službeni izračun penala, nego orijentacija ali pokazuje zašto je ključno razdvojiti stvarne od prividnih gubitaka i zašto se vodovodi najviše boje metodologije obračuna, ne same cijene po kubiku.
Zagreb je svoju situaciju sažeo hladno i s malo detalja. S obzirom na to da Zagreb kao najveći sustav ima najveći apsolutni volumen gubitaka, njihova šutnja govori više od njihovog kratkog odgovora. Naime, gubitci u zagrebačkoj mreži u zadnje četiri godine su iznosili između 51 do 57 posto.
Zagreb se poziva na NAPSG i kaže da je u postupku donošenja Akcijskog plana smanjivanja vodnih gubitaka te da su aktivnosti već u tijeku. To je važna, ali zasad opća poruka jer bez volumena (m3), bez razdvajanja stvarnih i prividnih gubitaka te bez plana po zonama, teško je procijeniti koliko će Zagreb moći 'rezati' godišnje.
U pozadini svega stoji nacionalna matematika i nacionalni kapacitet. NAPSG procjenjuje da je za sveobuhvatni plan mjera potrebno oko 1,7 milijardi eura i 15 godina, uz cilj da se neprihodovana voda smanji s 235 na 113 milijuna m3 godišnje, znači da se gotovo prepolovi, odnosno ciljano smanjenje volumena od 122 milijuna m3 u 15 godina. Plan pritom jasno kaže da se bez podataka, zoniranja, upravljanja tlakom, aktivne kontrole curenja i ozbiljnog jačanja ljudi ne može doći do 'jeftinog' smanjenja, a tek onda dolazi najskuplji dio, zamjena mreže, koja se i dalje u praksi odvija presporo.
