Građani i poslovni sektor s velikim su očekivanjima pratili izbor predsjednika (danas znamo: predsjednice) Republike. U izbornim stožerima jednog i drugog kandidata u drugom krugu mogli smo vidjeti brojne 'obične' te vodeće poslovne ljude. Visoka izlaznost također je pokazivala iznimno snažnu, neuobičajenu uključenost hrvatskih građana u politički proces. Kao da se radi o presudnim izborima kojima se nešto bitno odlučuje. Predsjednički kandidati doista su mnogo toga obećavali, daleko izvan ustavnih predsjednikovih ovlasti.
Time su vjerojatno pokazali nepovjerenje prema vladinoj politici i ekonomskoj vlasti. Izmoreni dugogodišnjom krizom, građani su se u očekivanju (bilo kakvih) promjena polarizirali oko dva središnja politička bloka. Brojni su građani u prvom krugu, vjerojatno oni koji su izgubili svaku nadu u ekonomski proces, svoje glasove dali idejama koje se suprotstavljaju svim formalnim institucijama i nastoje nametnuti nova pravila nekave svoje nove pravde. Nijedan od kandidata, nažalost, nije upozoravao na potrebu nastavka tranzicijskog procesa, razvoja tržišne ekonomije i potpuno prihvaćanje europskih formalnih i neformalnih institucija – pravila u okvirima kojih se provode ekonomske aktivnosti.
Najslabiji rast u 25 godina Hrvatska je članica EU koja je u proteklih 25 godina tranzicije imala najslabiji ekonomski rast, prosječno samo 1,2 posto godišnje. Druge tranzicijske zemlje u proteklih su četvrt stoljeća svoj nacionalni dohodak povećale pet ili šet puta; Hrvatska samo 180 posto. Od početka tranzicije izgubljeno je više od 300 tisuća radnih mjesta, povećao se broj umirovljenika za 600 tisuća, broj zaposlenih u državnom sektoru se utrostručio. Hrvatska nije kroz tranzicijsko razdoblje uspjela stvoriti dugoročno održive ekonomske strukture koje bi stvarale nova radna mjesta. Umjesto uključivanja sve većeg broja stanovnika u ekonomski proces, domaća ekonomska vlast svojom je politikom snižavala zaposlenost i time stvarala nove društvene strukture koje su se organizirale u različite formalne i neformalne interesne skupine. Većina pripadnika novih interesnih skupina – tranzicijskih gubitnika – postala je u međuvremenu ogorčenim protivnicima dovršavanja tranzicijskog procesa i povratka na svojevrsne državno-kapitalističke društvene odnose. Država bi, prema njihovu mišljenju, trebala imati vodeću ulogu u stvaranju i redistribuciji nove vrijednosti, odnosno nacionalnog bogatstva. Izabrani političari ipak bi morali znati da jedino daljnji razvoj tržišne ekonomije i jačanje privatnog sektora, posebno malih i srednjih poduzeća, mogu stvoriti nova radna mjesta i poboljšati opće blagostanje.
Europski okvir Usporedne analize tranzicijskih procesa u zemljama Istočne i Jugoistočne Europe pokazuju da su ekonomski uspješnije one zemlje koje su smanjile udio državnog sektora u kreiranju nacionalnog dohotka na 10-15 posto (u Hrvatskoj 35 posto). Izlazak iz dugogodišnje krize hrvatske ekonomije i pokretanje ciklusa ekonomskog rasta kojim bi Hrvatska idućih godina sustigla druge tranzicijske zemlje, pretpostavlja konsenzus političke elite o smjeru ekonomske politike. Završetak tranzicije i potpuno uspostavljanje europskog institucionalnog okvira (u koji se zasigurno ne mogu uklopiti brojne ideje koje smo čuli od predsjedničkih kandidata) jedini je mogući izlaz.
Gospodarski oporavak neće biti moguć bez snažnih političkih mjera kojima bi se
a) konsolidirale javne financije,
b) restrukturirale bilance kućanstava i mikropoduzeća te tako pokrenula domaća potražnja
c) pokrenule investicije malih i srednjih poduzeća te jedinica lokalne samouprave
d) provele promjene u poreznom sustavu i tržištu rada.
Glavni nacionalni interes, dakle, mora biti pokretanje ekonomskog rasta i otvaranje radnih mjesta. Hrvatska bi morala u idućih pet godina, dakle razdoblju koje se poklapa s mandatom nove predsjednice, otvoriti 150 tisuća novih radnih mjesta. Nova europska strategija 2020. može pritom zasigurno pomoći. Međutim, bez prilagođavanja domaće javne politike središnjoj europskoj politici i najboljoj praksi oporavak će biti dugotrajan i mukotrpan. Izlazak iz krize u ovom trenutku mora biti središnja točka javnog diskursa, pa tako i rasprava između polariziranih političkih elita. Osim ustavnih ovlasti, uloga je predsjednika(ce) Republike da javne rasprave sljedećih godina usmjeri na oblikovanje novog smjera ekonomske politike.
Primjeri iz usporedivih tranzicijskih zemalja, posebno Češke i Slovačke – govore nam da je to moguće.
