Brojna su empirijska istraživanja nedvojbeno pokazala da postoji snažna veza između visine javnog duga, odnosno duga vladinog sektora, i gospodarskog rasta. Ekonomski se rast može financirati javnim dugom samo u vrlo kratkom roku.
Već u srednjem roku i posebno dugoročno nije moguće poticati gospodarski rast uz istovremeni rast vladinog duga. Povećavanje javnog duga u dugom roku izrazito će negativno utjecati na ekonomske aktivnosti i ugroziti šanse za održivi rast. To bi ekonomisti koji komentiraju domaća gospodarska kretanja, ali i vodeći ljudi ekonomske vlasti,morali znati. Neupućene bismo uputili na iznimno utjecajan članak Reinharta i Rogoffa iz 2010., koji argumentira da javni dug ima odlučujući negativan učinak na ekonomski rast. Posebno, ako razina javnog duga premaši 60 posto BDP-a, u rastućim je ekonomijama vrlo teško osigurati godišnje stope rasta više od 1,5 posto. Kada javni dug prijeđe razinu od 90 posto, za nedovoljno razvijena gospodarstva ekonomska je stagnacija neizbježna.
Vratiti dug na razinu iz 2009. Konsolidirani dug središnje države u Hrvatskoj, koji uključuje i dug državnih poduzeća i izdana državna jamstva,u ovoj će godini dosegnuti razinu od 85 posto BDP-a.
Ako Vlada u idućim godinama nastavi jednakim tempom stvarati manjkove, Hrvatska će vrlo brzo dosegnuti razinu javnog duga od 90 posto, nakon čega će ekonomski rast i stvaranje novih radnih mjesta biti gotovo nemoguće pokrenuti. Ne postoji nijedan teorijski, a posebno ne racionalan i ekonomsko-politički opravdan razlog za povećavanje javnog duga. Politika snižavanja javnog duga, dakle, nema alternativu. Budući da je u proteklih šest godina krize BDP pao na razinu iz 2009., javni dug također bi se morao vratiti na učešće u nacionalnom dohotku iz te godine, a to znači na razinu 53 posto. Kako je to moguće danas učiniti? Provođenjem sveobuhvatnih i radikalnih reformi u vladinom sektoru! Usporavanje rasta javnog duga može se ostvariti već u idućoj proračunskoj godini i godini koja slijedi, dakle 2016. ako deficit opće države ne bude viši od dva posto BDP-a. Vlada bi prije svega morala prihvatiti realnost i planirati stagnaciju nacionalnog dohotka i redovnih proračunskih prihoda. Drugu realnost koju Vlada mora dobro razumjeti je da se povećavanjem poreznog opterećenja, kako su to potpuno pogrešno vlade u proteklim godinama činile, ne mogu povećati proračunski prihodi.
HZZO kao osiguravajuće društvo Na rashodovnoj strani neizbježno je pronalaženje ušteda od najmanje 10-ak milijardi kuna. U prvom će koraku nužno biti preispitati sve diskrecijske rashode u proračunu središnje države, dakle one za koje nije potreban poseban dogovor parlamentarne većine i manjine. No u drugom će koraku biti potrebno sniziti veliku većinu prava proračunskih korisnika zajamčenih posebnim zakonima, za koje će biti nužan politički konsenzus vodećih političkih snaga, koliko god to bilo bolno. Riječ je o rashodima socijalnog sustava, osobito rashodima koji su utvđeni posebnim propisima, te svim drugim proračunskim trasferima. Drugi paket reformskih zahvata mora se odnositi na duboke promjene u zdravstvenom sustavu, stvaranje konkurencije između državnoga obveznog zdravstvenog osiguranja (HZZO je nužno transformirati u'obično' osiguravajuće društvo) i privatnih konkurenata. Racionalizacija bolničkog sustava i djelomična privatizacija neizbježna je. Jednako tako kao i privatizacija velike većine državnih poduzeća. Koliko god to dijelu domaće javnosti u ovom trenutku bilo neprihvatljivo, zadržavanje vlasništva u velikim državnim poduzećima ne samo da nije dugoročni nacionalni interes, ne samo da ne može dati doprinos povećavanju nacionalnog bogatstva, već može biti velika prepreka ekonomskom rastu i stvaranju novih radnih mjesta u budućnosti. Državno vlasništvo u velikim poduzećima, poput Hrvatskih autocesta, Ine, HEP-a i drugih ne predstavlja javni interes. Upravo suprotno, javni je interes jačanje privatnog sektora, konkurencije i tržišnih institucija koje će omogućiti da se ekonomski rast u budućnosti oslanja na privatni sektor i poduzetništvo.
Drugu šansu za uvođenje reda u javne financije i osiguravanje uvjeta za ubrzavanje ekonomskog rasta u idućem desetljeću hrvatska ekonomija neće
dobiti.
